Andautonija, zakopani Rimski grad

Jugoistočno od Zagreba nalazi se turopoljsko selo Ščitarjevo, selo pod kojim spava rimski grad Andautonija. Andautoniju po prvi put spominje Ptolemej u svojoj Geografiji. Franjevac Matija Petar Katančić pokreće istraživanja zaboravljenog grada 1795., međutim, prva arheološka iskapanja započinju tek oko 1880. godine. Sustavno istraživanje Andautonije provodi se od 1969. godine i traje do današnjih dana.

Andautonija je izgrađena u I. stoljeću na mjestu gdje je obitavalo ilirsko pleme Andautonaca. Grad je podignut na desnoj obali Save oko dvanaest kilometara od današnjeg Zagreba. U početnoj fazi imao je oblik nepravilnog šesterokuta čija je dijagonala od sjevera prema jugu iznosila tristo rimskih koraka, a kraća dijagonala sto rimskih koraka. Najduži krak dopirao je sve do rijeke Save na kojoj je izgrađena luka.

Andautonija je imala status municipija, odnosno pokrajinskog rimskog grada s punim građanskim izbornim pravom. Nastanjivali su je umirovljeni rimski vojnici koji su zajedno sa starosjediocima dobivali pravo na stanovanje u pojedinoj provinciji. Municipij (lat. municipium, plural. municipia) je izraz koji se u rimskoj državi rabio za t.zv. drugi razred gradova, čiji je status bio ispod kolonija (colonia).

Andautoniju su osnovali Rimljani u 1. stoljeću poslije Krista na tadašnjem toku rijeke Save, te je do kraja 4. stoljeća bila glavno upravno, političko i kulturno središte tog dijela Panonije.

U antici se Andautonija nalazila na sjecištu trgovačkih putova koji su povezivali Sredozemlje i Sjevernu Europu te Europu i Daleki istok. Putovi prema sjeveru nastavljali su se na drevni tisućljetni Jantarni put prema Baltičkom moru, odnosno, na ogranak rimskih putova prema današnjoj Velikoj Britaniji, a prema zapadu na ogranak Puta svile koji je završavao na obalama Crnog mora u Konstantinopolu.

Na tržnicama Andautonije trgovalo se domaćim proizvodima: prosom, vinom, medom, sirom i kožom. Iz Italije su stizali staklarski proizvodi, južno voće i ulje, iz Konstantinopola razne svilene tkanine, a iz Indije mirodije, zlato i drago kamenje.

Urbanizam

Izgled grada Andautonije bio je istovjetan strukturi drugih rimskih gradova. Svi gradovi u Rimskom Carstvu imali su po uzoru na Rim, isti način gradnje. Grad se sastojao od trga s vijećnicom, kazalištom, amfiteatrom, javnim kupalištem, cesta i vodovoda.

Andautonijske su ceste, kao i ostale u Carstvu građene sukladno Zakonu dvanaest tablica u kojem se navodi da cesta treba biti 2,4 m širine u ravnom dijelu i 4,9 m širine u zavoju, s obje strane imati nogostupe za pješake širine dva do tri metra. Kad bi tlo bilo mekano ili močvarno, radile bi se podloge od drveta ili kamenih komada na koje se navozio tucanik.

Prometnice s kamenim popločenjem otkrivene su na nekoliko lokacija u Ščitarjevu. Cesta koja je u Arheološkom parku dijelom prikazana u dužini od dvadeset sedam metara bila je glavna gradska ulica cardo. Njen sjeverni pravac odgovara smjeru glavne ceste Sisak – Ptuj. Širina ulice s rubnjacima bila je 6,20 m, a sačuvani dijelovi kamenog opločenja pokazuju da je sredina bila nešto povišenija kako bi oborinska voda kanalićima isklesanim uz rubove otjecala s ceste.

Na pojedinim kamenim pločama sačuvane su kolotečine (spirule), utori za kotače kola. Za gradnju cestovne mreže oko Andautonije koristio se kamen koji se donosio iz rimskih kamenoloma u današnjem zagrebačkom Gornjem Vrapču i iz Crne Vode u blizini Markuševca. Često se koristio i kamen iz Dalmacije.

KANALIZACIJA

U dijelu Ščitarjeva zvanom Gradišće postojali su bogato opremljeni javni stambeni objekti, ceste i kanali za odvodnju. Iz najranije faze, početka II. stoljeća, sačuvan je odvodni svođeni kanal od cigle s priključnim kanalima za otpadne vode kao jedan od glavnih elemenata svakog grada, kako zbog sprečavanja širenja neugodnih mirisa, tako još više zbog sprečavanja zaraza. Osim kanalizacije, navodi se da je oko grada bio i sustav kanala za koji Katančić kaže da su služili za odvodnju plavnih savskih voda i kao gradski ukopi.

VODOVOD

Za pitku vodu stanovnici Andautonije koristili su bunare. U Arheološkom parku otkriven je drveni bunar “tipa bačve” iz I./II. stoljeća. Drvena konstrukcija bunara sastoji se od dva dijela koji su izrađeni od tankih, uskih dasaka, sapetih obručima od pruća i postavljenih jedan na drugi.

Postajao je termalni kompleks s vodovodom, kanalizacijom i sustavom za zagrijavanje prostorija.

Terme u Andautoniji

Dobro sačuvan i istražen dio Andautonije predstavlja gradsko kupalište, terme iz II. stoljeća kad u vrijeme vladavine cara Hadrijana dolazi do intenzivnije gradnje. Pojedine prostorije, koje su svojom estetskom dotjeranošću trebale poslužiti što ugodnijem boravku, imale su zidove oslikane freskama ili obložene mramorom, a podove popločene ciglom ili crno-bijelim podnim mozaicima.

Kupališni prostor je obuhvaćao:

  • svlačionice, prostorije s ugrijanim zrakom,
  • kupališta,
  • tople kupelji,
  • hladne kupelji,
  • parne kupelji,
  • bazene za plivanje.

Za zagrijavanje prostorija i vode Rimljani su koristili poseban sustav za zagrijavanje – hipokaust. Taj se sustav sastojao od jednog podignutog kata iznad zemlje koji se oslanjao na postolja od kamena ili cigle visine oko pola metra. Postolja su bila podignuta svakih nekoliko metara ostavljajući otvoren prostor za strujanje toplog zraka koji je dolazio iz glavne peći putem cijevi od šupljih četvrtastih cigli (tubula). Peć je obično bila smještena u zasebnoj prostoriji kako ne bi zauzimala prostor, dok su cijevi za odvod dima i topline bile smještene izravno u same zidove čime se osim poda grijao i zid.

Ciglana

U Andautoniji je postojala ciglana u kojoj su proizvodili ciglu koju su koristili za izgradnju zidova, kanala ili za popločenje podova. Sirovu su glinu tiskali u kalupe koje su kasnije odlagali u natkriven prostor za sušenje, a kada bi napunili paletu, na zadnju ciglu bi otisnuli svoj znak radi praćenja količine proizvodnje po radniku.